Određenja žanra i medija irelevantna su za kompleksne instalacije Davida Maljkovića koje svaki put iznova nastaju u odnosu na specifične zahtjeve izložbenog prostora i uz video uključuju skulpturu, kolaže, ready made objekte i arhitekturu. Maljkovićevi radovi nastali od 2003. godine u pravilu redefiniraju ambijent u kojem se nalaze i podsjećaju nas da, usprkos našim duboko utemeljenim predrasudama, izložba nije bezvremenski idealni prostor, već poviješću određeno iskustvo čije je značenje uvelike određeno načinom recepcije, te da je galerijski “white cube” tek konvencija.
Odnos s promatračem u Maljkovićevim se radovima formira specifičnim prostornim intervencijama koji postupke vizualnih umjetnosti dovode u suodnos s arhitekturom izložbenog prostora. Skulpturalne i arhitektonske intervencije, sastavljene od monokromnih industrijskih materijala, izravno se referiraju na avangardnu tradiciju izlaganja, Kurt Schwittersov Merzbau ili Herbet Bayerove izložbe i “Dijagram vidnog polja” iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Polazna točka ovih postupaka je stvaranje izravnog kontakta koji kroz novonastalo polje intimnosti posjetitelju omogućuje da prisvoji umjetnikovu osobnu viziju i ujedno postane dio nje.